Mobiteli su tiho, gotovo neprimjetno, postali sastavni dio djetinjstva. Danas više nije neobično vidjeti četverogodišnjaka kako savršeno barata touchscreenom. Sadržaj im je dostupan 0-24. A mi, odrasli, često olako posežemo za mobitelom kao najbržim rješenjem — da smirimo, zaokupimo, utišamo. Tehnologija je postala tiha dadilja, brza razonoda, i nerijetko – zamjena za stvarnu igru.
Ali što djeca zapravo gube kad prerano urone u virtualni svijet?
Gube pogled licem u lice.
Gube strpljenje.
Gube kreativnost koja se rađa u dosadi.
Gube vrijeme u kojem bi skakali, penjali se po drveću, smijali se bez filtera i slikali uspomene umjesto selfieja.
Djeca ne trebaju najnoviji telefon.
Trebaju nas. Naše prisustvo. Našu pažnju. Naš primjer.
Ne radi se o demoniziranju tehnologije. Radi se o ravnoteži. Radi se o tome da djeca uče igrati se bez ekrana, razgovarati bez notifikacija i razvijati se u stvarnom, a ne samo u digitalnom svijetu.
Disconnect to Connect nije kampanja protiv tehnologije.
To je kampanja za djetinjstvo.
Onakvo kakvo zaslužuje biti – puno igre, pokreta, znatiželje, mašte i zagrljaja. Djetinjstvo u kojem je "offline" stanje — prirodno, sretno i ispunjeno.
Jer tehnologija može čekati. Djetinjstvo ne može.
