Evo tri ključna područja u kojima djeca trpe gubitke kada igre zamijenimo ekranima:
Igre su prirodan način na koji djeca uče komunicirati. Tijekom igre pričaju priče, objašnjavaju pravila, izražavaju svoje osjećaje i pregovaraju s vršnjacima. Sve su to ključni elementi razvoja jezičnih i komunikacijskih vještina. Kada igre zamijenimo pasivnim gledanjem u ekran, djeca gube priliku da razviju vještine verbalnog izražavanja, što dugoročno može utjecati na njihov društveni život i samopouzdanje.
Igra je temelj dječje kreativnosti. Zamišljanje novih svjetova, stvaranje likova, osmišljavanje priča i situacija potiču razvoj maštovitosti. Djeca koja provode previše vremena pred ekranima imaju manje prilika za ovakvu slobodnu igru, a time i za razvijanje mašte. Posljedice toga često su smanjena kreativnost i sklonost pasivnom prihvaćanju sadržaja umjesto aktivnog stvaranja.
Fizičke igre potiču djecu na kretanje – hvatanje lopte, skakanje, istraživanje prostora i usvajanje osnovnih motoričkih vještina. Kada djeca provode previše vremena pred ekranima, gube priliku za razvoj fine i grube motorike. Ovo može utjecati na njihovu fizičku spremnost, koordinaciju, ravnotežu i čak opće zdravlje.
Djetinjstvo je posebno razdoblje koje ne bi trebalo biti ograničeno na svijet unutar ekrana. Sjetimo se kako smo se igrali kao djeca – smijali se, stvarali prijateljstva, otkrivali svijet oko sebe i razvijali vještine koje nas danas definiraju. Djeca zaslužuju iste te prilike.
Prekomjerna upotreba tehnologije oduzima djeci priliku da otkriju i razviju svoje talente. Kroz igru, djeca uče tko su, što ih zanima i u čemu su dobra. Ako ih usmjerimo prema pasivnoj konzumaciji sadržaja, umjesto prema aktivnom sudjelovanju u životu, riskiramo izgubiti buduće umjetnike, sportaše, izumitelje i mislioce.